Kako je jako vruće danas, pa mi mozak slabije radi, a i trebam da iskočim napolje, za ovaj blog sam se dijelimično poslužio tuđim tekstom, ali slike su i dalje moje . Dakle:

Nacionalni park Biogradska gora je osnovan 1952. godine. Smješten u prostoru sjeveroistočne Crne Gore, između rijeka Tare i Lima, u središnjem dijelu planine Bjelasice, zahvata površinu od 5 650 hektara.

Omeđen planinskim visovima, ispresjecan potocima i uvalama, ukrašen jezerima, okićen stoljetnim šumama i pitomim livadama, predstavlja veličanstven dar prirode.

Njegova zaštita datira još od 1878. godine, kada je ova teritorij postao Knjažev zabran, poklon ondašnjem gospodaru Crne Gore knjazu Nikoli. Pejzaž je izuzetno pitom, sa dominantnom zelenom bojom uslijed prostranstava jedinstvenih šumskih ekosistema, koje smjenjuju živopisni krajolici sa livadskom vegetacijom.

Glacijalni oblici reljefa kao što su vrhovi visoki i preko 2 000 metara (Crna glava - 2 139 m) i glečerski valovi i cirkovi, sa više glečerskih jezera.

Najznačajnija prirodna vrijednost ovog nacionalnog parka je prašuma Biogradska Gora koja zauzima površinu od 1 600 hektara i jedna je od posljednjih triju u Europi. Ima karakter strogo zaštićenog rezervata.

U srcu prašume smjestilo se Biogradsko jezero, najveće i najpoznatije u nizu ledničkih jezera na području nacionalnog parka. U bistroj jezerskoj vodi ogleda se sva ljepota drevne šume dajući joj modro-zelenu boju i čineći pejzaž takvim da ostavlja utisak duboke impresije.

Znamenitosti prašumskog rezervata, ostale prirodne vrijednosti i pejzažne ljepote nacionalnog parka kandiziraju ovo područje za uključenje u Svjetsku prirodnu baštinu i međunarodni ekološki program Čovjek i biosfera.

U parku ima 26 biljnih zajednica sa oko 2.000 vrsta i podvrsta. Evidentirano je više od 200 vrsta ptica, među kojima i orao krstaš. Faunu čine jeleni, srne, divokoze, vukovi, divlje svinje, lisice, zečevi, a prostor NP je stanište za više od 350 vrsta insekata.

Vrlo slikovito i atraktivno djeluju katuni Pešica rupe, Vranjak, Siska, Vragodo. Ljeti padine ožive, katuni se ispune, a proplanci zaspu zvucima čaktara.

Istorija je na ovim prostorima ostavila duboke tragove. Kulturno-istorijska nasleđa nacionalnog parka čine arheološki lokaliteti, sakralni spomenici, narodno graditeljstvo. Brojni autohtoni objekti narodne arhitekture u selima i katunima, kuće, brvnare, kule, vodenice rasuti su po obodu prašumskog rezervata planine Bjelasice.

Izvor

O Biogradskom Jezeru

Od nekoliko jezera Bjelasice ( Pešića, Veliko i Malo Šiško, Veliko i Malo Ursulovačko) Biogradsko jezero se  izdvaja nevjerovatnom ljepotom i okruženjem sa kojim čini neraskidivu sjelinu. Osim toga  u toj istoj skupini nalazi se na prvom mjestu kad je veličina u pitanju sa svojih 1100 m dužine i 400m širine.Duboko je u prosjeku 4,5 m. Okruženo je viskokim vrhovima planine Bjelasice (Jarčeva strana, Crna glava, Zekova glava, Troglav, Ogorela glava i Donji  Lumer) ,a nalazi se u samom srcu Biogradske prašume.Akumulira vode kiše, sniježnih vrhova putem brojnih potoka i Biogradske rijeke, a jedina otoka mu je rijeka Jezerštica koja se uliva u Taru.

Legenda:

“Ovrše dva brata ječam na gumnu na Bjelasici, pa kako mlađi bješe bez očnjeg vida, to stariji uze da dijeli žito na dvije česti. Najprije napuni dublju stranu merice, prinese je bratu i pita: -Jel ovo ravno, brate ? Ovaj prevuče rukom preko žita i rekne: - Jeste, brate. Okati onda saspe žito u svoju vreću. potom navrši pliću stranu merice i opet je poturi slijepome, On opipa krajice i potvrdi da je isto kao i pređe. Sad mu brat manjinu izruči u njegovu vreću. Stariji brat izdjeli ječam sveđer tim načinom, pa naposlijetak upita mlađega: - Jel ti pravo, brate ? Slijepac mu odgovori - Ako si pošteno djeliio meni je pravo. Stariji se istom zakune: - Ako ti nisam pravo djelio nek se zemlja poda mnom provali. I čim izusti kletvu, sunce zađe, nebo se pomrači, sinu munje, grmnu gromovi, zemlja zatutnji, respoluti se na pole i halapne krivokletnika. Udari dažd za tri dana i tri noći; teke četvrtog  prestade, kad se na poljani stvorilo jezero. Nasred vode strči stijena, na njoj skamenjen stariji brat. Narod nazva jezero Biogradsko, a školj gumno. “(Marko Milojković,1985)