Nakon 2 mjeseca da osvježim stranicu. Kako još nisam stigao da se “raspakujem” evo nešto malo starija tema, sa jedne od ekskurzija po CG. Isto tako moja lijenost je prepusila text  Aniti (koja će češće gostovati), ali i dalje photo by me.

I pored ne baš povoljne vremenske prognoze osvanuo je divan sunčan dan koji je obećavao da nam vrijeme neće pokvariti namjeru da posjetimo kanjon rijeke Mrtvice. Dogovor je „pao“ sasvim slučajno na predlog jednog od članova planinarskog društva „Komovi“, a nijesmo se dugo dvoumili najviše zbog toga što nam je rečeno da je ta tura jedna od lakših pješačkih. Imajući u vidu da niko od nas, sem dva člana društva, nije u bio formi ni za malo dužu šetnju po parku, ta informacija je bila veoma važna, a možda i presudna za odluku o upuštanju u takvu avanturu. Naravno, tome je doprinijela, pored želje za fotografisanjem i boravka u prirodi, i znatiželja da vidimo zašto je rijeka i sve oko nje okarakterisano „mrtvim“ i da se lično uvjerimo da se čuvenim usjekom u stijeni zaista bez problema može proći. Kanjon Mrtvice nalazi se na 35 km od Kolašina u pravcu Podgorice i dug je oko 9 km. Njen izvor je na Trebješ planini, a nakon 15 km toka, spušta se na 180m u području Medjurječja. Na putu do Medjurječja zastajkujemo da ovjekovječimo prelijepe djelove kanjona Platije u kome svoj put krči Morača, najduža crnogorska rijeka. Magistralni put prolazi uz duž cijelog kanjona tako da i samo putovanje do destinacije predstavlja poseban doživljaj.

Iako smo autom mogli da se spustimo do mjesta gdje počinje naša avantura, parkirali smo se na magistrali ispred kafane “Kod Raša”, jer je to, kako reče naš vodič, i odmor uz pivo u istoj kafani u povratku, bila tradicija. Nakon dvadesetominutnog hoda makadamskim putem zaustavismo se kod starinskog , kamenog mosta koji je, kako je pisalo na ploči mosta, podigao knjaz Danilo Prvi Petrović Njegoš, 1858. godine za dušu svoje majke koja je bila iz ovih krajeva.

Ono što smo odmah, sa čuđenjem primjetili, su nevjerovatno velike pastrmke koje su veselo skakutale iz vode kao da nam žele dobrodošlicu. Inače,poznato je da je ova rijeka bogata ribom, najviše pastrmkom i lipljanom. Na početku stazice postavljen je putokaz čiji je autor procijenio da do kanjona ima sat i po hoda. Uzevši u obzir zastajkivanje zbog fotografisanja i odmaranja, izračunali smo da će nama možda trebati dva-dva i po sata. Iako smo bili srećni što je dan sunčan, s obzirom na to da smo od putokaza ka kanjonu krenuli tačno u 12 sati,kad je sunče najjače, vrućina nam je, pored naše slabe kondicije, bila još jedan od otežavajućih faktora. Nije nam bilo ni malo svejedno ni zbog saznanja da u kanjonu obitava veliki broj zmija, čak i poskoka čiji ujed može biti smrtonsan, pa, iako su članovi planinarskog kluba koji su tim putem već prolazili, išli ispred nas i udarali štapovima po stijenama kako bi uplašili zmije, ipak smo svi iskolačenih očiju pažljivo gledali u tlo pod nama. Srećom, osim “lažnih uzbuna” izazvanih ponekom granom koja je ličila na zmiju ili manjim zmijama koje su se čak dale lako uhvatiti, bliskijih i težih susreta sa otrovnicama nije bilo.

Iako se tim putem već išlo, staze su, ipak, prilično zakrčene gustim rastinjem, na pojedinim mjestima tako isprepletanim da podsjeća na džunglu, mada snalaženje umnogome olakšavaju putokazi i oznake na stijenama. Na samom početku staze ka kanjonu , nalazilo se i obavještenje da ćemo brzo naići i na vodenicu. Moram priznati da smo očekivali neku veću kamenu kućicu sa drvenim točkom koji se okreće na potoku, ali, zaboravismo da je ovdje sve “mrtvo”, pa tako i vodenica ne davaše znake zivota već je samo nijemo stajala kao svjedok da je u ovim krajevima nekada bilo nekog života, da je ljudska ruka i u ovoj divljini ostavila trag.

Staza kojom se ide vodi tik uz rijeku, ali je jednim dijelom staze ne možemo vidjeti zbog šipražja Ipak, ogromni bukovi pjenušave vode stvaraju huk koji nas cijelo vrijeme upozorava da je ona tu pored nas. Rijeka obiluje izvorima i slapovima, a temperatura vode je i ljeti jako niska tako da se i pored velike vrućine niko nije usuđivao ni da se umije, a kamoli osvježi kupanjem. Do samog svog ušca potpuno je cista i veoma bistra, svijetlo zelena i plava boja se smjenjuju, zajedno sa pjenušavim i divljim brzacima.

Nakon dužeg pješačenja, zastajkivanja na najatraktivnijim lokacijama i taman kad smo svi već počeli da gubimo volju za daljim hodanjem, naišli smo na “Kapiju želja”, mjesto koje nas je raznodilo i nekako dalo snage za nastavimo dalje. Čine je dvije stijene spojene pri vrhu, obrasle mahovinom i drvećem. Spustiti se do dolje nije bilo ni malo lako s obzirom na to da se moralo silaziti po oblim,mokrim i mahovinom obraslim stijenama, ali vrijedi se malo pomučiti. Svijetlo zelena i mirna rijeka zaista djeluje smirujuće.Ne samo što će vam (kako piše na tabli) vila sa Maganika ispuniti želju (ukoliko želja nije na štetu drugoga) već ćete uživati i istinski se odmoriti gledajući do tad divlju rijeku kako ovdje mirno stoji i “razgovara” sa stijenama.

Samo nekoliko koraka dalje rijeka nastavlja da se “bori” sa stijenama i da krči svoj put između kamenih gromada uz veliku buku i vječitu igru pjenušavih slapova. Jako sunce nam više nije predstavljalo problem, jer smo bili u debeloj hladovini kanjona koju prave ogromni zidovi kanjona visoki ponegdje i više od 200m. Prvo veće uzbuđenje (a bogami i rashlađenje) priredili su nam izvori “Bijeli nerini”. Tu se rijeka zaglušujućom bukom i nevjerovatnom snagom probija kroz brdo i račva na dva rukvca, a bezboroj stijena golih od vjekovnog “šmirglanja” slapova su više kao prepone koje brzaci u svojoj igri olako preskaču, nego smetnja toku rijeke.

Nastavljamo put kroz šiblje i visoko rastinje ka najvećoj atrakciji kanjona, usjeku u stijeni. Postajalo je sve hladnije, a taj mali dio neba koji smo mogli da vidimo bivao je sve sivlji i tmurniji najavljujući kišu. S obzirom na to da smo relativno kasno krenuli počeli smo brinuti da će nas možda mrak uhvatiti prije izlaska iz kanjona. Iako još nije bilo razloga za paniku što se vremenskog roka za izlazak iz kanjona tiče, umor, iscrpljenost i mogućnost da nas uhvati jaka kiša su učinili da moral ekipe malo padne, pa smo mi koji smo prvi put tu htjeli da odustanemo i vratimo se. Ipak, shvatili smo da je glupo odustajati kad smo već tako blizu cilja pa smo uspjeli da međusobnim bodrenjem izvučemo iz svakog od nas ono malo preostale snage i nastavimo dalje. I vrijedjelo je. nalazi se impresivna stazica, urezana u litice, čak i 50-ak m iznad Mrtvice. Ubrzo zatim između Liješnje i Vijenca ugledali jedan dio čuvenog usjeka u stijeni. Kada se gleda iz daljine djeluje aspolutno nemoguće da čovjek tuda može proći, čak i prilaz usjeku djeluje jako strmo pa šala vodiča da ćemo se penjati sajlama uopšte nije smijehom prihvaćena. Međutim, staza, a i sam usjek širi su od cijele staze kojom smo do tad hodali pa čovjek bez problema i bez savijanja može tuda proći. Čuli smo da ovaj usjek mještani zovu “Danilov put” po generalu Danilu Jaukoviću, koji je sa narodom tog kraja i vojskom 1973. godine, uklesao prolaz kroz do tada neprohodan dio kanjona i otvorio izlaz u svijet mještanima Veljeg Dubokog koji su bili zarobljenici ovog kraja sve do niskog vodostaja rijeke. Skoro bez daha prošli smo najuži, pa samim tim i najinteresantniji dio Danilovog puta gdje je prolaz 2×2 m, a ispod nas nekih 30 m je skoro suvo korito rijeke.

Vremenskim prilikama se ne može vjerovati jer se vrijeme u kanjonu smjenjuje vrtoglavom brzinom: od hladnog vjetra, sunca pa do prave kišne poplave. Zato je preporučljivo imati najmanje dvije presvlake. Tako je ubrzo počela da pada kiša pa smo tu, u usjeku, sjeli da se odmorimo, nešto pojedemo i smognemo snage za povratak. Za povratak nam je trebalo mnogo manje vremena najviše zbog toga što nijesmo zastajkivali da fotografišemo (zbog kiše nikome nije bilo do toga). Čak nijesmo ništa ni pričali već smo se pognute glave i brzim hodom probijali kroz mokro šiblje i visoko rastinje nebi li se što prije domogli asfalta. I pored velike želje da što prije dođemo kući, istuširamo se i odmorimo, moralo se svratiti u kafanu “Kod Raša” na hladno pivo. Upitavši nas da li smo išli sve do “solitera” (kako mještani zovu visoke stijene kod usjeka) i on je konstatovao da smo dosta prešli. Pod uticajem umora riječi su nestale, samo smo ponavljali kako ne bismo ni išli da smo znali da će put biti toliko naporan i dug, ali kad smo se odmorili i utisci se slegli, znali smo da ćemo imati snage za još sličnih avantura jer je ova na nas ostavila takav utisak da smo mjesecima poslije toga prepričavali doživljaje i utiske. Svakome ko se odluči za ovu ne baš laku turu preporučili bismo, pored obavezno dugih pantalona i toplije odjeće koju će ponijeti za slučaj nevremena, i čvrstu, duboku obuću jer obične patike za ovakve staze nikako nijesu pogodne zbog neprestanog izvrtanja nogu i mogućnosti povređivanja.